Svetac, mistik i pustinjak iz Libanona, iz čijeg groba je izbijalo svjetlo, a nakon ekshumacije iz njegova tijela je tekla neobična tekućina slična znoju i krvi zbog čega su mu mijenjali habit dva puta tjedno.
Medicinski stručnjaci su ustvrdili da se radi o nadnaravnom, neobjašnjihom fenomenu. Komadi odjeće kojim se dotaklo tijelo sveca (relikvije) prema svjedočanstvima – bili su uzrokom čudesnih ozdravljenja.
Svećenika redovnika Šarbela Machlufa proglasio je papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja postignuta su njegovim zagovorom. Sveti Šarbel veliki je zaštitnik obiteljske molitve. Časti se kao “svetac mira”.
Što bismo mogli reći o divnom cvijetu svetosti, koji je procvao na jednoj grani stare istočnjačke monaške tradicije. On povezuje naš svijet pun bogatstva i komfora sa svijetom siromaštva, pokore i askeze koja oslobađa dušu da se uzdigne prema Bogu. (papa Pavao VI.)
Sv. Šarbel je rođen u Libanonu, u visokim planinama. Na krštenju je dobio ime Josip. Bio je posljednji od petero djece. Od malena je rado boravio u molitvi i samoći. U dobi od 23 godine napustio je dom i otišao u samostan. Nakon primanja u novicijat prima ime Šarbel, po uzoru na jednog mučenika.
Nakon studija teologije zaređen je za svećenika 1859. Poslan je u samostan st. Maroun u kojem je proveo 16 godina živeći život zajedništva i posvećen Bogu. Potom je dobio dopuštenje od poglavara da živi sam u brdskom samostanu sv. Petra i Pavla koji je služio braći za osobne duhovne vježbe. Bilo je to mjesto sa najosnovnijim stvarima za život. Na tom mjestu je proveo dvadeset tri godine živeći pokornički. Njegova subraća pričaju da bi često spavao na podu i jedo jednom dnevno. Osobito je bila naglašena njegova pobožnost prema svetoj Euharistiji koja bi počinjala u 11.00h pa se tako za misu mogao pripremati cijelo jutro, a ostatak dana u zahvaljivanju.
Umro je u 70oj godini, osam dana nakon Božića. Njegov pogreb bio je vrlo skroman, na samostanskom groblju gdje su se pokopali mnoga druga braća sveta života. Njegovo tijelo je bilo obučeno u habit i sahranjeno u zemlju, bez kovčega.
U tako skrovitu životu možda bi bio i zaboravljen da se na njegovu grobu nije pojavio izvanredan fenomen. Svijetlo je obavijalo njegov grob četrdeset pet noćiju. Mnogi stanovnici su bili svjedoci tog čudesnog svjetla. Nakon toga poglavar u samostanu dobija dopuštenje da se tijelo sv. Šarbela ekshumira. Na čuđenje mnogih prisutnih, kad se tijelo otkopalo bilo je u savršenom stanju. Nakon što su tijelo obukli u novo odijelo sa štovanjem su ga položili u drveni kovčeg i postavili u kut privatne kapelice u samostanu kako bi bio poticaj monasima i drugim vjernicima za molitvu i udivljenje. Činjenicu ekshumacije pratio je i drugi fenomen, a to je da je iz njegova tijela izlazila tekućina koja se opisivala kao znoj i krv. Zbog ovog preznojavanja tijela krvlju njegova odjeća bi se prkrivala mrljama krvi pa se mijenjala dva puta tjedno. Mali komadići odjeće su stavljani na njegovo tijelo i podijeljeni kao relikvije, a uslijedila su i čudesna ozdravljenja.
Među mnogima koji su ispitivali tijelo bio je i dr. Elias Elonaissi koji je 1921. god utvrdio da se radi o materiji sličnoj znoju, te da je neobjašnjivo nastajanje istog budući da je tijelo mrtvo već mnogo godina. Ponovio je ispitivanje više puta i uvijek dolazio do istog zaključka. Drugi liječnik, dr. George Choukrallah je ispitao tijelo 24 puta tijekom 17 godina u ustanovio bi uvijek isto tj. da se radi o nadnaravnoj moći.
Kroz 67 godina tijelo svetog Šarbela je bilo savršeno očuvano, a slučaj je dokumentiran i ispitan od medicinskih stručnjaka. Iz razloga, znanog samo Bogu, to čudo se nije nastavilo. Ostale su samo kosti, crvene boje, a neobična tekućina je prestala teći.
Čudesno ozdravljenje kod relikvija
Na dan smrti dogodilo se čudesno ozdravljenje kljastog mladića Sabe Tannusse. On je u pratnji svoje majke stigao u samostan Anaju upravo kad se proširila vijest o svečevoj smrti. Majka mladića je bila žalosna jer je smatrala da su došli prekasno: ne može preporučiti sina u molitvu i svečev blagoslov. Htjela se vratiti sa sinom. No mladić je ostao da vidi tijelo Božjeg sluge i da ga dotakne. Oko tri sata poslijepodne uspjelo je mladiću približiti se tijelu izloženom u kapeli. Šarbelovu ruku stavio je na svoja prsa i žarko molio. Mladić je osjetio kako je snaga prošla njegovim tijelom. Uspravio se, prohodao posve zdrav.
Oko Šarbelova groba treperilo je svjetlo 45 dana i noći. Na grobu je bio poseban miris. Samo u prva tri mjeseca nakon smrti oca Šarbela zabilježeno je 350 ozdravljenja po njegovu zagovoru. Od tog čuda uslišanja se redaju ne na stotine i tisuće kod Šarbelova groba. Njegov grob posjećuju i časte ne samo kršćani već i muslimani.
Pripadao je Crkvi maronita
Oni se nikada nisu odvojili od Petrove Stolice. Maroniti su jedni od sjedinjenih istočnih Crkava, kojima je biskupijski poglavar, Patrijarh, stolovao neko vrijeme u Antiohiji. Oni imaju svoje istočne obrede, a čuvaju čistoću vjere i sakramenata. Ime im potječe od pustinjaka Marona koji je umro na glasu svetosti u petom stoljeću, prije 423. godine. Poznat je iz jednog pisma sv. Ivana Krizostoma. U šestom je stoljeću postojao jedan samostan posvećen sv. Maronu između mjesta Apame i Emese. Bilo je mnogo mučenika zbog čuvanja čistoće vjere u vremenima teških progona od monofizita i nestorijanaca. Jedan od opata samostana, Ivan Maron, bio je izabran za patrijarha u Antiohiji, u vrijeme jedne prazne patrijarške Stolice između 636. i 742. godine, jer točno vrijeme nije poznato. Maroniti su tijekom povijesti teško trpjeli u progonima od muslimana, koji su često provaljivali kako bi pljačkali, ubijali i odvodili u ropstvo. Za samu Crkvu maronita značajna je ličnost Šar Allia, koji je bio izabran za biskupa u Bejrutu 1716. godine. Ivana Marona drže utemeljiteljem Maronitske Crkve, a Šar Alli je bio reformator posebno u odnosu na ustrojstvo samostana. Po njegovu se sudu morala pružiti mogućnost mladim redovnicima da obave svoj novicijat na Istoku i to zbog dva opravdana razloga: prvi – da oni koji su svoju školu, odgoj i običaje stekli u Rimu nisu prikladni za tvrde i nimalo lagane prilike u domovini; drugi – budući da su svoje studije obavili u Rimu, primili su tako jedan kompleks, koji im smeta kad se vrate u domovinu, npr. da im teško pada poslušnost prema poglavarima u svojoj sredini.